Početna > Tekstovi > Koliko je dobro bilo u Laktašima?

Koliko je dobro bilo u Laktašima?

22 April 2010.

Razmislite šta smatrate dobrim? Koji je vaš standard dobrog? Jeste? Eh to je ništa u poređenju sa time koliko je dobro bilo u Laktašima.

Da, svi ćete sada reći „koliko dobro može biti na salonu stripa u malom mjestu“ – i biti u krivu. Jer upravo je to draž Salona u Laktašima. Ni u jednom trenutku ne razmišljate o tome da možda propuštate posjetiti neku atrakciju, ili da vam nedostaju štandovi sa izdavačima, već ste prezadovoljni družbom koja je za istim crtaćim stolom kao i vi. A družba je maestralna.

Predstavnici obiju izdavačkih struja iz susjedstva koje objavljuju radove domaćih autora (Marko Stojanović sa „Strip Pressingom“ i Darko Macan sa „Q stripom“), izdavač profesionalnih stripova (Igor Marković, „System comics“), profesionalni autori (Milorad Vicanović Maza, Vlada Aleksić, Miroljub Milutinović…) te mnogi drugi gosti bili su idealni sugovornici za svakog strip entuzijasta.

Na salonu nije bilo toliko priče o tome u kojem broju Zagora Čiko imao duže brkove (nešto što više interesuje pasionirane čitaoce) koliko o tome kako nacrtati jezičak oblačića, koliko velika slova staviti u oblačiće, kako nacrtati onomatopeje, kako crtati tušem, kojim kistom, kojim perom i tako dalje i tako dalje (što interesuje pasionirane crtače). Bilo je divno gledati izraze lica novih gostiju salona dok se pričalo o tome kako crtati i čime – kao da su svo vrijeme razmišljali o takvim stvarima ali nikada nisu mislili da će biti u društvu crtača koji tako pedantno opisuju vrh četkice za tuširanje.

U društvo se dakako ulazi crtanjem. Dok crtaš otkrivaš sve tajne, vještine i mane alata i zanata.  A kada kažem „ulazak u društvo“ ne mogu ne spomenuti da je ove godine među novim gostima i naša mlada kolegica Ines Dedović. Drago mi je da se broj strip crtača u BiH povećava te posebno što je jedna od novih zvijezda na BH strip nebu upravo Ines. Ako joj je trebalo motivacije za završavanje „Sare“ (njenog sjajnog strip serijala) onda je Salon poslužio kao prava iskra za paljenje eksplozije inspiracije.

Crtali smo u Laktašima. I to mnogo. Kako ne crtati kada pored vas svi crtaju i kada sa druge strane stola sjede idejni tvorci omiljenih likova. Još kada Marko kaže da crteži ulaze u izbor za objavljivanje u „sketchbooku“ Vekovnika onda postane neoprostivo ne držati olovku ili pero u ruci. Ne znate crtati Marka i Čena? Eksperimentišite! U stvari, oni su Vekovnici – možete ih smjestiti u bilo koju situaciju.

U društvu takvih kreativaca svaki trenutak postaje inspiracija za crtež. Upalite TV u sobi i eto ideje za ilustraciju. Popričate sa kućepaziteljem prenoćišta i odmah stvorite lika za strip…
Miroslav Mrva je pokušao nacrtati sve prisutne, svi prisutni su crtali publiku a u između svega toga , za klince iz škole stripa, crtali smo „nešto“ („nacrtaj mi nešto“ je bila najčešća molba).

Zahvaljujemo se Mazi i „Centru za kulturu i obrazovanje“ na gostoprimstvu i još jednom besprijekorno organizovanom Salonu. Ako iz cijelog ovog teksta niste mogli zaključiti da smo oduševljeni salonom, onda u redu, reći ću to ovako – naravno da dolazimo i dogodine. A to bi trebali uraditi i svi oni koji su ove godine preskočili salon.
U stvari, idem naći kalendar 2011. kako bih odmah počeo križati dane do idućeg susreta u Laktašima!

(fotke u prilogu su iz albuma Ines Dedović, Miroslava Slipčevića, Predraga Nikolića i moje malenkosti a više njih možete naći na topicu UPPS-a)

oliko je dobro bilo u Laktašima?

Razmislite šta smatrate za dobrim? Koji je vaš standard dobrog? Jeste? Eh to je ništa u poređenju sa time koliko je dobro bilo u Laktašima.

Da, svi ćete sada reći „koliko dobro može biti na salonu stripa u malom mjestu“ – i biti u krivu. Jer upravo je to draž Salona u Laktašima. Ni u jednom trenutku ne razmišljate o tome da možda propuštate posjetiti neku atrakciju, ili da vam nedostaju štandovi sa izdavačima, već ste prezadovoljni družbom koja je za istim crtaćim stolom kao i vi. A družba je maestralna.

Predstavnici obiju izdavačkih struja iz susjedstva koje objavljuju radove domaćih autora (Marko Stojanović sa „Strip Pressingom“ i Darko Macan sa „Q stripom“), izdavač profesionalnih stripova (Igor Marković, „System comics“), profesionalni autori (Milorad Vicanović Maza, Vlada Aleksić, Miroljub Milutinovic…) te mnogi drugi gosti bili su idealni sugovornici za svakog strip entuzijasta.

Na salonu nije bilo toliko priče o tome u kojem broju Zagora Čiko imao duže brkove (nešto što više interesuje pasionirane čitaoce) koliko o tome kako nacrtati jezičak oblačića, koliko velika slova staviti u oblačiće, kako nacrtati onomatopeje, kako crtati tušem, kojim kistom, kojim perom i tako dalje i tako dalje (što interesuje pasionirane crtače). Bilo je divno gledati izraze lica novih gostiju salona dok se pričalo o tome kako crtati i čime – kao da su svo vrijeme razmišljali o takvim stvarima ali nikada nisu mislili da će biti u društvu crtača koji tako pedantno opisuju vrh četkice za tuširanje.

U društvo se dakako ulazi crtanjem. Dok crtaš otkrivaš sve tajne, vještine i mane alata i zanata.  A kada kažem „ulazak u društvo“ ne mogu ne spomenuti da je ove godine među novim gostima i naša mlada kolegica Ines Dedović. Drago mi je da se broj strip crtača u BiH povećava te posebno što je jedna od novih zvijezda na BH strip nebu upravo Ines. Ako joj je trebalo motivacije za završavanje „Sare“ (njenog sjajnog strip serijala) onda je Salon poslužio kao prava iskra za paljenje eksplozije inspiracije.

Crtali smo u Laktašima. I to mnogo. Kako ne crtati kada pored vas svi crtaju i kada sa druge strane stola sjede idejni tvorci omiljenih likova. Još kada Marko kaže da crteži ulaze u izbor za objavljivanje u „sketchbooku“ Vekovnika onda postane neoprostivo ne držati olovku ili pero u ruci. Ne znate crtati Marka i Čena? Eksperimentišite! U stvari, oni su Vekovnici – možete ih smjestiti u bilo koju situaciju.

U društvu takvih kreativaca svaki trenutak postaje inspiracija za crtež. Upalite TV u sobi i eto ideje za ilustraciju. Popričate sa kućepaziteljem prenoćišta i odmah stvorite lika za strip…

Miroslav Mrva je pokušao nacrtati sve prisutne, svi prisutni su crtali publiku a u između svega toga , za klince iz škole stripa, crtali smo „nešto“ („nacrtaj mi nešto“ je bila najčešća molba).

Zahvaljujemo se Mazi i „Centru za kulturu i obrazovanje“ na gostoprimstvu i još jednom besprijekorno organizovanom Salonu. Ako iz cijelog ovog teksta niste mogli zaključiti da smo oduševljeni salonom, onda u redu, reći ću to ovako – naravno da dolazimo i dogodine. A to bi trebali uraditi i svi oni koji su ove godine preskočili salon.

U stvari, idem naći kalendar 2011. kako bih odmah počeo križati dane do idućeg susreta u Laktašima!

%d bloggers like this: